Sophie Sabbage je više od 20 godina radila kao savjetnica u velikim tvrtkama na području ljudskog razvoja i emocionalne inteligencije.
Pomagala je i unaprijedila živote puno ljudi kada joj je u 48. godini dijagnosticiran rak pluća - u terminalnom, završnom stadiju.
Deset mjeseci nakon saznanja o teškoj dijagnozi iz njezinog pera potekla je prekrasna i inspirativna knjiga u kojoj je opisala svoje iskustvo raka.
Željela je pomoći svima onima koji će se s tom bolešću tek suočiti, ali je ostvarila i svoju davnu želju – da napiše vlastitu knjigu.
Naravno, kako i sama kaže, knjiga nije namijenjena onima koji će se isključivo prepustiti odlukama liječnika i pasivno čekati svoj kraj.
Namijenjena je onima koji će nakon prvotnog šoka dijagnoze odgovornost za vlastiti život uzeti u svoje ruke.
Onima koji će hrabro kročiti putem koji im je dan, slušajući ne samo stručnjake, nego i svoje unutarnje vodstvo, intuiciju i tjelesnu mudrost.
Dijagnoza kao kompas prema izlječenju
Na početku svoje knjige Sophie govori o osjećaju potpune nemoći i očaja kada je saznala da ima terminalni stadij raka pluća.
Bila je ogorčena na liječnike, koji su je, kako kaže, već u početku otpisali.
No, prije nego ju je uputio onkologu, njezin dijagnostičar je rekao: “Nemojte postati pacijentica, gđo Sabbage. Živite svoj život.”
I to joj je, kaže, dalo snažan vjetar u leđa.
Sophie je svoju knjigu osmislila kao svojevrsni kompas koji će vam biti na raspolaganju u trenucima kada se osjećate izgubljeno.
Taj kompas uključuje korake koji će vas osvijestiti i korake koji će stabilizirati bolest, a koji su često međusobno isprepleteni:
pomirenje s dijagnozom
razumijevanje bolesti
stabilizacija tijela
otkrivanje vlastite svrhe
bistrenje uma
upravljanje vlastitim izlječenjem
izlazak iz čahure
ples s tugom
Ne morate nužno krenuti od pomirenja s dijagnozom, nego od nekog drugog koraka, ovisno o okolnostima u kojima vas je bolest zatekla.
Budući da je Sophie imala terminalni oblik raka, koji je već bio metastazirao na mozak, bila je u jako teškom stanju.
Morala je krenuti od stabilizacije tijela, nakon čega je uslijedilo pomirenje sa šokom dijagnoze, što je bilo preduvjet da bi mogla razbistriti svoj um.
Osvijestite vašu bolest
1. Pomirite se s dijagnozom
Sophie je znala da bi je poricanje činjenice da ima rak sigurno odvelo u smrt.
“Poricanje je stav koji nas nevjerojatno oslabljuje”, kaže.
Stoga je odlučila, koliko god joj to bilo teško, pomiriti se s činjenicom da je njezino tijelo puno karcinoma.
Sophie je imala tumore u plućima, limfnim čvorovima, vratu, kralježnici…, a kasnije su joj otkrivene i brojne metastaze na mozgu.
Kaže kako je u tim prvim tjednima doslovce umirala - opisala je to kao stvarno, fizičko iskustvo.
Bio joj je narušen vid, jako je kašljala i počela je brkati riječi pa više nije mogla raditi posao koji je godinama obavljala.
Iako je pristala na to da joj zrače vrat, nije pristala na uzimanje steroida i na zračenje cijelog mozga, jer je znala za brojne slučajeve ljudi koji nakon zračenja mozga “više nisu bili ista osoba”.
2. Proživite vaše osjećaje
Osobe oboljele od raka u prvim tjednima nakon dijagnoze obično osjećaju tupost, očaj, duboki strah i veliku zabrinutost.
Sophie savjetuje da proživite sve svoje osjećaje. Ne potiskujte strah, bijes, tugu, žaljenje, tjeskobu, nego ih proradite.
Jer, kako kaže, “ako vi ne posjedujete svoje osjećaje, onda vaši osjećaji posjeduju vas.”
I svakako zatražite podršku okoline.
Sama Sophie svjedoči koliko joj su joj bili važni sastanci s terapeutom, kojem bi odlazila uplakana, a od njega se vraćala s osmijehom olakšanja.
3. Zatražite sve informacije o vašem stanju
Ne oklijevajte u traženju svih informacija i činjenica o vašoj bolesti jer liječnici često ne kažu sve.
Važno je da raspolažete sa što više informacija jer vam one daju snagu, slobodu i moć da odlučujete o vlastitom životu.
4. Je li ispravno “boriti se protiv raka”?
Sophie kaže kako u našem zapadnom društvu stalno čujemo riječi “borba protiv raka” i “rak kao neprijatelj”, a to je nešto što obezvređuje njezinu dušu.
Jer, ako je rak neprijatelj, mi smo ili njegova žrtva ili napadač, a to znači da između nas nema dijaloga.
Što je ako je rak posljednji pokušaj tijela da spasi vlastiti život? Što ako rak žudi za ljubavlju poput svih stanica u našem tijelu za koje se trebamo skrbiti? - pita se Sophie.
Sophie je shvatila da je rak u njezinom slučaju manifestacija dubljih skrivenih bolesti s kojima je godinama živjela.
Od djetinjstva je ratovala sa svojim tijelom i puno toga nije prihvaćala.
Rak je to konačno zaustavio i prisilio je da se prema svom tijelu i svom biću počne odnositi s potpunim poštovanjem.
5. Zaboravite statistiku
Proučavanje statistike o raku je zastrašujuće iskustvo, kaže Sophie, pa savjetuje da to ne činite.
Uostalom, “vi niste statistika”, dodaje. Tek onda kada povjerujete u nju postajete njezinim dijelom.
6. Otkrijte vašu svrhu
Pod svrhom Sophie misli na onaj dublji smisao života, skrivenu namjeru koja se krije iza vaših ciljeva.
Ona je kormilo vašeg broda, motivacija i nadahnuće da ustrajete u svom izlječenju. Ona je odgovor vaše duše na pitanje “zašto”.
Kada zapisujete svoju svrhu, započnite s – ja želim, ja biram, ja sam spremna.
Iznimno je važno procijeniti vlastitu situaciju, zdravstveno stanje te pristupe liječenju koji su dostupni.
Nakon toga se iskreno zapitajte želite li živjeti ili umrijeti?
Koliko god vam se to činilo besmislenim, jer mislite u sebi, “naravno da želim život”, razmislite o tome jeste li dosad živjeli 100 posto, jeste li sebe podcjenjivali i obezvrjeđivali, jeste li se ponašali autodestruktivno.
Sophie je zapisivala svoju svrhu: “Želim ozdraviti jer… želim biti uz svoju kćer dok ne odraste…, jer želim ostarjeti uz svoga supruga…, jer želim nastaviti raditi…”
Imala je Plan A, koji je bio vezan uz ozdravljenje: uzimanje dodataka prehrani, detoksikacija, promjena prehrane, savjetovanje sa zdravstvenim savjetnicima, prikupljanje novca za liječenje u inozemstvu, pisanje bloga i sl.
Zapisala si je i Plan B, koji je bio vezan za – umiranje, s obzirom na dijagnozu koju su joj liječnici bili postavili.
Prigrlila je i tu mogućnost, smatrajući da je suočavanje s mogućom smrti njezinom životu dalo novu dimenziju i oplemenilo ga.
Smatrala je važnim da ako već treba umrijeti - umre iscijeljena.
Iako sam ishod nije bio u njezinim rukama, način na koji će nastaviti živjeti itekako jest.
Smrt, kaže Sophie, nije suprotna životu. Ona je “oseka životne plime, prisutnost, a ne izostanak, intimni drug na životnom putu. Živjeti s rakom znači da smo svjesni svoje smrtnosti.”
Nema komentara:
Objavi komentar